EUGEN KVATERNIK

Hrvatski političar i revolucionar, rođen 31. listopada 1825. godine u Zagrebu. Bogoštovlje je studirao u Senju i Pešti, ali ubrzo prelazi na pravo i diplomira 1847. godine. Svojim državnopravnim spisima i saborskim govorima uz Antu Starčevića je položio temelje pravaške politike. Kada je nakon ukidanja feudalizma građanska klasa iznevjerila narodnu borbu za slobodu i povela oprtunističku politiku kompromisa pa i otvorenog služenja tuđinskim porobljivačima Hrvatske, Kvaternik je sa Starčevićem stao na stranu naroda i stvorio narodni pokret protiv Austrije i Mađarske te mu dao ideologiju i borbenu političku organizaciju: Stranku prava.

Smatrao je da se Hrvatska ne može oslobiti tuđinske vlasti bez pomoći neke od stranih zemalja pa je boravio u Rusiji, Francuskoj i Italiji radi pridobivanja vlada tih zemalja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti. Kako mu to nije uspjelo, 1860. vratio se u Hrvatsku. Zbog svoje popularnosti i političkih stavova još dva puta je bio prognan iz Hrvatske da bi se 1867. opet vratio. Na kraju ne vidjevši drugog riješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti u Rakovici 1871. podiže narodni ustanak - Rakovičku bunu.

RAKOVIČKA BUNA

Buna je podignuta 8. 10. 1871. u selu Broćancu, odakle je prenešena u Rakovicu. Buna je trajala tri dana. Kvaternik je svoj plan o podizanju ustanka za puno oslobođenje od Austrije počeo kovati već 1859. godine. O pripremanju zajedničkog talijansko-mađarsko-hrvatskog ustanka protiv Austrije on je, bez uspjeha, vodio pregovore u periodu od 1863. do 1865. godine. U jesen 1871. Kvaternik je pristupio podizanju ustanka vlastitim narodnim snagama.
Glavna vojna snaga s kojom je Kvaternik nastojao srušiti Austro Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti  Graničari - domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje  te bi time Graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali. Graničari su pretežito bili pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije stajalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji  istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini nisu bile obrazovane te se oni nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata. Nacionalnu  pripadnost  srpskom narodu gajio je obrazovani kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom  gdje i počinju problemi s ustankom.

U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug svojih najbližih drugova, među kojima su bili: Ante Rakijaš (Kvaternikov zavjerenički drug već od 1864.), Vjekoslav Bach (zagrebački student prava i odgovorni urednik pravaškog glasila Hrvatska), Petar Vrdoljak (saborski zastupnik i glavni ustanički agitator u Rakovici), braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj (općinski bilježnik u Rakovici). Ako ustanak uspije formirat će se vlada pravaša na čelu sa Starčevićem, a ako pretrpi poraz stradat će samo oni i tako sačuvati stranku.

Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Broćancu i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom.
Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske,  a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.

Sutradan, 8. X. 1871. planula je buna. Kvaternik s pratnjom i četom od dvjesto oružanih Graničara i s razvijenim hrvatskim barjakom kreće u kočiji zajedno s Bachom u Rakovicu jer je u ovom mjestu bio određen glavni stan hrvatske vlade u kući trgovca Ive Vučića. Kad su ustanici stigli u Rakovicu odmah uhvatiše i zatvoriše zatečene neke niže oficire jer se ni jedan od njih nije želio pridružiti buni. Potom zaplijene magazine s vojničkom mondurom i razdijeliše je narodu, a kasnije zaplijeniše i vojničku kasu s tri tisuće i nešto forinata. Poslije toga prešlo se na organizaciju ustanka uz koji su u prvi čas pristala najbliža sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Kako bi uhvatili neposrednu granicu s Bosnom, odnosno s Turskom, zaključili su da treba što brže pridobiti za bunu važni Drežnik. Odmah potom zaputi se u Drežnik s trista ustanika Ante Rakijaš no došavši u selo nađe narod sabran u katoličkoj crkvi na blagoslovu. Međutim, sve nagovaranje pa i prijetnje ustanika nisu ništa pomogle; Drežničani, upozoreni još ranije na opasnost bune od svoga župnika starca Petra Korenića i kapetana Dursta, ne htjedoše se nikako priključiti Kvaterniku. Ovaj je neuspjeh teško pogodio Rakijaša i on se neobavljena posla vrati u Rakovicu.

Istog dana Hrvatska narodna vlada izdala je proglas s ovim načelima:

1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.
2. Jednakost pred zakonom.
3. Pravedno sudstvo.
4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.

U međuvremenu se vijest o Rakovičkoj buni raširila na sve strane pa su susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente počele sabirati vojsku u cilju da je što brze pošlju prema Rakovici. U Zagreb stiže vrhovnom komandantu Vojne Krajine, generalu Molinariju, telegrafska vijest o buni tek 9. listopada ujutro. Molinari odmah obavijesti o tome cara i ministra predsjednika mađarske vlade grofa Andrassvja, dok je u Vojnu Krajinu razaslao telegrafska naređenja i upute kako da se buna što prije uguši.

Sutradan u zoru 09.10.1871. zaputio se Kvaternik sa ovećom četom ustanika u Plaški jer se proširila vijest da je tamo jedna pobunjenička kumpanija Graničara koja bi se pridružila ustanku. Istina je bila ta da je ta kumpanija stvarno bila pobunjenička, međutim, regimentske vlasti su je na vijest o buni u Rakovici još prije povukli u Ogulin. Kvaternik je prespavao u Plavčoj Drazi da bi u podne 10.10.1871. bez otpora ušao s vojskom u Plaški.  Kako je Kvaternik bio izuzetno religiozan prva briga mu je bila da se posveti oružje i zastave.  Katolički svećenik već je prije pobjegao prema Ogulinu pa jedva nađoše jednog paroha da to obavi kako ne bi izazvali nezadovoljstvo ustanika.
U Plaškom dolazi do problema s ustankom, a da Kvaternik u prvi trenutak toga nije bio niti svjestan. Obrazovani kler, trgovci i obrtnici  počeli su širiti glasine  među ljudima da ne pristupaju Kvaterniku jer je prijatelj mađarona (naravno da to nije bilo istina, bio je dobar samo sa  bivšim banom Levinom Rauchom koji mu je prije pomogao), protiv Cara (kojem su  Graničari prisegli i koji je bio za Vojnu krajinu). Najposlije pričalo se da je Kvaternik u svojim govorima uvijek više udarao »na Švabu« i na samog cara i na Bečki dvor negoli na Mađara. Tako se među ustanicima širila glasina da je Kvaternik mađaron i mađarski agent i da je sramota za Srbe kad izdaju cara i kad se drže takoga čovjeka. Rezultat ovih glasina je da se najvećio dio ustaničke vojske razišao i otišao kućama, a među njima najviše iz Močila.
Stanoviti trgovac Jovo  Trbojević potajno se sastane sa svojim davnim znancem Radom Ćuićem  i  napriča mu sve ove gore navedene laži. Ćuić mu povjeruje i  kaže: "Brate Jovo! Hvala ti od srca, što si mi otvorio oči. Dajem ti vjeru, da ovi ljudi, koji nas navedoše na tanak led, više živi neće vidjeti Rakovice".

U popodnevnim satima stigla je vijest da iz pravca Ogulina dolazi regimenta u punoj borbenoj spremi i da je vrlo blizu Plaškog. Nasade panika i rasulo tako da je od 1700 ustanika ostalo tek njih 400. Kvaternik shvaća da se sa ovim snagama ne može boriti pa kreće nazada preko Ljupče i Rakovice za Bosnu kako bi izbjegao smrt.  Kako je već pala noć utaborili su se na Ljupči planini nedaleko od sela Močila kako bi ujutro nastavili put. U tom trenutku su već bili opkoljeni iz pravca Rakovice i Slunja ne znajući da im je carska vojska pripremila zasjedu. Ujutro 11.10.1871. kad su krenuli na čelu kolone jahao je Ante Rakijaš, iza njega Rade Ćuić, a iza njih u četveropregu su  bili Kvaternik i  Bach. U Močilima dolazi do pucnjave, ustanička vojska se razbježala, a smrtno stradavaju Rakijaš,  Kvaternik i Bach dok je Rade Ćuić ranjen pobjegao prema Bosni. Tijela Kvaternika, Rakijaša i Bacha su opljačkana i bačena u jarak pokraj ceste da bi nakon nekog vremena bila kolima prebačena u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik. 
Ovime je završena Rakovička buna.

ZANIMLJIVOST

Prema svjedočanstvu učitelja u Drežniku Jurja Mravunca, iza 1929. osnovan je odbor za podizanje Kvaternikovog spomenika u sastavu: trgovac Pajo Orešković predsjednik, tajnik Juraj Mravunac, blagajnik Franjo Rajković te članovi Joso Sabljak, Adam Štajduhar i Pero Orešković. Njhovim zalaganjem spomenik je otkriven 4. lipnja 1933. Bilo je to vrijeme velikosrpske diktature koja je svaku proslavu na nacionalnoj razini smatrala protudržavnom. Klesar iz Drežnika Dane Kolić dovezao je i isklesao kamenje za postolje.

Tko je autor ovog spomenika? Prema svjedočanstvu spomenutog učitelja J. Mravunca izradu spomenika odbor je povjerio glasovitom kiparu Ivanu Meštroviću. Odbor je posjetio Meštrovića u Zagebu i izrazio želju da izradi spomenik. Meštrović je tada bio zauzet izradom kipa rumunjskom kralju Karolu pa je izradu Kvaternikovog kipa prepustio svom učeniku Marijanu Matijeviću.

Kvatenikov su spomenik partizani srušili i na njegovo mjesto stavili spomenik palim borcima. Zbog intervencije "odozgo" opet je vraćen, ali ne na svoje prvotno mjesto (koje je zauzeo spomenik partizanima) nego malo istočnije od njega.

U Domovinskom ratu Srbi su Kvaternikovo poprsje skinuli i odnijeli na Baniju, a služio im je za kao meta za gađanje u "ustašu". U akciji "Oluja '95" Kvaternikovo poprsje su prepoznali mladići iz rakovačkog kraja te ga dopremili u Rakovicu. Restauriran je i u jesen iste godine postavljen na svoje mjesto. Zanimljivo je kako je autor zamislio spomenik -  poprsje okrenuto prema cesti, a glavu je Kvaternik okrenuo prema Ljupči - mjestu svoje pogibije.